Žurio je brzinom svjetlosti, putovanje bijaše sporo, kad-kad oporo. Osjetio sam kako grebe šine mog života i najavljuje da sam krenuo, prema Tebi koji znaš svaku misao koja počiva i umire u meni. Pomno pratiš kretanje mog voza.
Tih par sati, podnošljivo je vuklo pola mog života sa svim tim putnicima koji nikad nisu znali gdje, ali bijaše redovni putnici za negdje. I da želiš opirati se, apsurd je. Sve je unaprijed udešeno. I da se ukrcaš na ta vražija vrata voza, i da spoznaš svijet oko njega i unutar njegovih vagona. A vagoni… vagoni prepuni nepoznatih ljudi, različitih ćudi, pomislio bi čovjek da neko, nešto posebno i drugačije nudi. Ali osjetiš mnogo nesretnih, a tek nespretnih pogleda na sebi, izvučenih pitanja iz rukava, koji očekuju tvoj mat ili pat, i tako se igra nastavlja, skoro svaki dan. Prozreti nečiji ljudski gest i dati mu podršku ili se utješiti notama pozitivnih misli o nekome, ko nam nije ni bitan, prava je rijetkost i posao za ljudsku sortu tek sitan.
Mnogo puta bih se zatekao u idiotskom položaju, izbezumljeno slušajući o tom, nekome, drugom, koji živi život pod lupom sitnih duša. Jadno kao trn sitan, probada im to radoznalo oko, uspjeh ljudi oko njih. Ni u jednom od tih vagona ne bijaše zraka osmijeha koji dušu grije ili neke prave priče, koja će me dotaknuti i maknuti to nepotrebno smaranje u vagonu. Vagonu koji vrvi od ljudi,ali se ipak čovjek sam sebi nudi. Nudiš sebe i svoje misli sebi, poznaješ se. Nema tu nove karte koja ruši cijelu kulu, nepotrebne loše karte asa na desetku. Od sebe ne možeš pobjeći. Sebe nosiš i na kraj svijeta, pratiš svoj unutarnji glas, kao tebe tvoja sjena. I kada vješto skrivaš sebe u fioci svoga uma, ono što jesi uvijek izranja na površinu, naposljetku dobijaš ciljnog ili besciljnog putnika. Poželjno ili nepoželjno, mnoge sam upoznavao. Neki me nasmijaše, neki rastužiše, ali nikad mi vjeru u bolje ne ubiše. Ne bih znao da vam kažem, da Ii jednu vrijednost obje strane nosiše. Da li isti, koji se u dobro zaklinjaše i razočaraše ili su to ‘pak oni koji se sramežljivim osmijehom u srce zariješe i poput igle nestaše. Previše bi za me’ bilo da dokučim tu višu tajnu. Mene je mučila brzina voza koji sporo putuje i stanica na kojoj me čeka ono nešto, dok budem izlazio iz tog voza, voza života.
