Nebo je bilo obasuto zvijezdama. Bezbroj malenih, svijetlih točaka u daljini kao savršen kontrast tamnome plaštu koji se nadvio nada malenim, iskvarenom planetu zvanom Zemlja. U jednom su se malenome gradiću nalazili još manji ljudi, svaki od njih na prvi pogled toliko običan i ni po čemu izdvojen iz mase. Na uglu jedne od ulica nalazio se i maleni trošni prostor koji je nosio naziv kafića, iako je više ličio na najobičniju birtiju. Imao je, doduše, nekoliko stolova, ali ljudi su se uglavnom okupljali oko šanka. Klasičan prizor, već mnogo puta viđen. Umorni, ljuti ili jednostavno ljudi željni pića sjedili bi poredani jedan kraj drugoga. Samci, najčešće. Njihov odnos poznata tišina. Viđaju se iz dana u dan, svatko okovan vlastitim problemima, i nitko dovoljno voljan da pokrene razgovor s bilo kim drugim.
I On je bio jedan od njih. Već je dva mjeseca konstantno ulazio u istu birtiju i sjedao na isto mjesto; a i kada bi ono bilo zauzeto malo bi se namrštio, poprijeko pogledao osobu koja je sjela na baš to, ‘njegovo mjesto’, te bez previše daljnjeg negodovanja odlučio sjesti na mjesto pokraj. Tih je dana bio posebno loše volje. Naručio bi rum. Ili viski. Ponekad i votku. Sve je ovisilo o tome na kojem je mjestu sjedio i koliko lijepa su bila sjećanja koja su mu prolazila umom. Tako je i sada sjedio – danas na vlastitome mjestu – sa čašom u koju je konobar upravo dotočio viski.
Zar mi je ovo već četvrta čaša? Ne, ne, mora da je treća. Tako je, treća. A da nije druga? Ne, to bi bilo premalo. Ipak četvrta? Treća. Treća je dobar odgovor.
Ispijao je četvrtu čašu.
Razmišljao je o zvijezdama. Taj termin, bio je doduše, poprilično širok. One se nisu nalazile samo na nebu. Viđao ih je u njezinim očima; a bio je uvjeren da su se ponekad, kada je bio dobar dan, nalazile i u njegovima – ali samo kada je gledao u nju. Ovoga puta nije razmišljao o tim zvijezdama. Razmišljao je upravo o onima već spomenutim, svijetlim točkama koje su se nalazile na nebu. Ali one nisu padale. Ne, nikako. Stajale su nepomične u svome punome sjaju. I koliko god ljudi promatralo to beskrajno plavetnilo u iščekivanju kakve padalice koja će baš njima ispuniti onu veliku želju, to se nije događalo. Ne ovoga puta. Umjesto zvijezda zemljinu površinu su prekrivale kišne kapi. Mogli bi te kapi usporediti sa suzama koje su se nalazile u njegovim očima, ali ne bi li to bila već davno viđena metafora?
Prisjetio se tada prošloga puta kada su zvijezde padale. Sjedio je s njom na ogromnome stadionu. U zadnjem redu, iako nigdje nije bilo nikoga i mogli su odabrati bilo koje mjesto. Bio je to jedan od dobrih dana. Kada između njih nije bilo leda, već vatre. Kada su dodiri govorili više od riječi i kada je jedina borba bila poljubac.
„Zaželi želju“, rekla mu je.
Još je jedan klišej reći da gledajući u nju, nije poželio ništa drugo. Jer poželio je. Ali opet, svaka njegova želja bila je vezana uz nju. Poželio je pročitati te njezine zvijezde. Znati osjeća li ona prema njemu ono što je on osjećao prema njoj. Jer volio ju je, a ponekad je čak pomislio da i ona voli njega. Poželio je zalediti trenutak i ostati u njemu zauvijek.
Ali odavno smo naučili da zvijezde ne ispunjavaju želje.
Tada se vrati u sadašnjost, te naruči još jednu čašu viskija. U glavi mu se već polako počelo vrtjeti, ali nije to bilo ni blizu dovoljno.
Bolje je, zar ne? Prolazi me. Naravno da me prolazi. Stvari se vraćaju na staro. Ne treba mi ona. Ona je odabrala otići, ne nedostajem joj. Zašto bi ona nedostajala meni? Zašto se onda prisjećam ovakvih trenutaka? Nisu mi potrebni. Nije mi potrebna. Ništa mi nije potrebno.
Zaspati. Htio je zaspati. Ne na sat, ili dva. Htio je uspavati cijeli grad. Pustiti da sat teče svojim tokom, pa makar mu se na licu polako počnu pojavljivati bore. I čekati da se ona vrati. Znao je da hoće. Pa morala je, zar ne? Neka mu dođe, sijeda i stara, i probudi grad zajedno s njime. Pa da se sve vrati na staro, i da umjesto viskija pije s njezinih usana.
Koja mi je ovo čaša? Treća? Uvijek je treća.
„Još jedna“, zamoli, iako ih više nije mogao priuštiti.
Pa popio sam samo tri. Imam novca za tri viskija. Tri nije puno.
Kada mu konobar odbije natočiti, on odjednom mjesto doživi poput nečega iznimno hladnoga. Koliko god često boravio tamo, nije u njemu osjećao toplinu kakvu je imao i po najvećoj zimi kada bi sjedio kraj nje.
Zašto uvijek razmišljam o njoj? Ne, neću. Doći će kada bude htjela. Spavati. Do tada ću spavati.
Ustane sa stolice, gotovo padajući preko vlastite noge. Umjesto pozdrava on zalupi vratima, te se zaputi prema svome hladnome apartmanu i praznome krevetu.
Vrijeme je da zaspem. Kasno je. Jako je kasno. Odviše dugo je nema. Budala, a zna da ću ju primiti nazad. Zna da sam ju volio. Voljela je i ona mene. Znam da je. Ili nije. Ponekad. Možda. Nije bitno. Jednom kada zaspem sve ove misli će nestati. I ona će doći.
Te noći on doista uplovi u san, ali onakav san iz kakvog se nikada više ne probudiš.
