Gladne utrobe pustih dana žderu obzor neba.
Čeznu za pečenjem ljudskih koraka i glasova.
Tvoj glas je otežao poput mokre vreće brašna
I zatim je potonuo u glib bare vijekova.
Eon se udavio, lakomo progutavši kost.
Zanijemio je dok si nestajao iza duge.
Topot konja na ovim premorenim pašnjacima
Burka površinu skrovitog jezera od suza.
Ti više nisi. Više nismo mi. Sada sam tek ja.
Moja je budnost tvoje sklonište od zaborava.
Tako boli sjećati se.
Želim van, u prazan list.
