Zastori su podignuti u onom trenutku kad su se sreli. U kaosu zvanom život, u godinama koje su prohujale kao nošene snažnim zimskim vjetrom i veličini svijeta na kojem su živjeli, šanse da se ponovni sretnu nakon što su im se putovi razišli bile su gotovo nepostojeće. A evo, stajali su u uskoj uličici jedno nasuprot drugome pred istom trošnom zgradom i nijemo se promatrali.
Predstava već viđena, već dobro poznata svakom srcu, ali glumci su svakog puta drugačiji. Zid tišine među njima ponosno stoji, čvrst u svojim temeljima u krhak u svom postojanju. Dvoje ljudi sa zajedničkom prošlošću zamrzlo se od šoka i bespomoćno traže riječi koje bi izgovorili. Vrijeme ih nije štedjelo, u kutove očiju i usana uvukle su im se bore, pogled u očima postao je težak pod životnim mukama.
Razvukla je usne u tanki, pristojni osmijeh. Previše je sekundi prošlo da bi se pretvarali da se nisu prepoznali.
Osmijeh je postajao sve sjajniji i natjerao njega da učini isto. Rukovali su se. Dlanovi su im bili hladni i znojni, ali oboje su se pretvarali da to ne osjete. Razmijenili su nekoliko rečenica kao: “Lijepo je vidjeti te!” i “Kako si?”
Razgovor im je bio površan, a tražio je da se zagrebe ispod površine. Unatoč svim godinama koje su prošle, neke su se rane iznova otvarale i svakog puta kao da su bile svježe. Hladnoća koja im je obgrlila tijela nije mogla umiriti plamen koji je buknuo u njihovoj duši. Nastane neugodna tišina. Predstava nije dobro išla, vapila je za klaunovima koji bi podignuli atmosferu i razbili monotoniju.
“Trebao bih ići”, rekao je. To je bila laž. Njegovo je tijelo vapilo za toplinom, a nije joj htio priznati da mu je hladno. Kad je bio mlad, sredinom prosinca je izlazio iz kuće u majicama kratkih rukava. Priznati da osjeća zimu značilo bi suočiti se s godinama.
“Da. I ja bih trebala”, odgovorila mu je.
Ušli su u zgradu. Zastor se polako spušta. Predstava je gotova, a klaunovi je nisu spasili. A možda su samo izašli na pozornicu puno, puno ranije.
