Otišao si naglo, bez pozdrava.
Taj zadnji dan nisi htio ništa prozboriti.
Sjećam se samo da si bio tih, a to nije tipično za tebe.

U ovom životu
želim da me ne nose oni
koji ne mogu ni da me podignu

Čuju se tihi koraci
otupljeni od bola
što nismo zajedno.

Moderno tužni
i beskrajno ružni,
razmjenjujemo osmjehe
s malaksalim beznađem

Ne znam gdje bih ovo stavio na podlogu,
Na mjestu malenom, tu postoje
Stvari kojih bih se ostavio…

Na licu tragovi ugašenih cigareta,
a na rukama zjapeći rezovi
koji nijemo vrište u pomoć.

Prolivena tinta se sporo sušila,
a izdajničke suze neumorno navirale.
Poput tornada koji nosi sve pred sobom,

borila sam sve tvoje bitke
ponekad završavala ratove
smirivala tvoje razjarene demone

I onda se ustao, Sa te stare stolice, Klimave.
Rekao je, Volim te.

Zavjesu napuše zrak,
Odlazi od prozora,
A on nema ruke da je uhvati.
Pa onda samo čeka…

U pozdravu,

Bijesnom mutivodi

Laž je,
Da moja sudbina u mojim rukama nije,
Da ne mogu svoje konce vući