Prolivena tinta se sporo sušila,
a izdajničke suze neumorno navirale.
Poput tornada koji nosi sve pred sobom,
i one su ostavljale pustoš u duši.
Proždrljivo gutajući djeliće sreće,
pretvarale su ih u komadiće stakla,
sakrivši tugu među oštre rubove
u grlu koje više ne može vrištati.
I kad je glas naposljetku zamro,
zakopan duboko pod teretom krhotina,
otrovne misli su isplivale na površinu.
Njihov žamor je bio neskladna melodija
što je nijemo pozivala na ples propasti,
a na podiju je plesni partner zvan samoća
strpljivo čekao početak kraja.
I izgarala joj je duša u vatri,
u divljem vrtlogu zapaljenih sjećanja,
dok je uz samoću tonula na dno.
A uronivši u taj vječni zagrljaj, znala je.
Suze će pričati njezinu priču
bolje od prolivene tinte.
