Minute su se počele vući zagušljivom sobom
prepravljenom poslijepodnevnom prašinom.
Iz zvučnika je unisono s protokom struje
zujala glazba čiji su me akordi nenadano,
niotkuda,
bez ijedne riječi ili prijašnje najave
učinili tako malom.
Postala sam najednom uvenuli cvijet na prozoru bez sunca,
zbog A mola mi odjednom nedostaju svi
pa se počinjem bez svoje volje rasipati u bezbroj zrnaca razbijenog stakla
od čijih raznobojnih čestica
nikada neću moći sastaviti šareni vitraž.
