Većini autora njihovi likovi prirastu srcu. Stvorite osobu, date joj ime, odredite kako se ponaša, što voli, kako se oblači, kakve snove i kakva nadanja ima. Dok neki grade svoje likove u procesu pisanja, ja sam od onih koji voli sama sebi posložiti karakterizacije glavnih likova, a tek onda krenuti na samu radnju. U ovome mi procesu fizički opis igra najmanju ulogu, iako glavnu ideju najčešće dobijem odmah kad i ideju za samu radnju.
U potrazi za savršenim imenom
E sad, kada otvorim praznu stranicu u dokumentu ili bilježnicu, uvijek volim početi od imena. Čim imam ime, lik mi je bliži i lakše mi ga je kasnije opisati. Često mi na pamet padne točno savršeno ime za nekoga lika, ali nekad se jednostavno dogodi da u mojoj glavi nema dovoljno dobrog imena; ni jedno ne odgovara baš tome liku. Tada radim ono što mnogo autora radi – tražim imena na web stranicama s imenima za bebe. Takvih je stranica na tisuće, svaka ima svoju arhivu i gotovo svako ime koje postoji je zapisano u jednoj od njih. Ja najčešće odaberem slovo kojim želim da mi počinje ime lika (rekli su mi da je to, iz nekog razloga, jako često D – što dosta mojih starijih priča potvrđuje), a zatim tražim imena u toj kategoriji.
To nipošto ne znači da ime odaberem samo tako, da ne znam sama smisliti imena vlastitih likova ili da želim uštedjeti vrijeme. Vjerujte mi, i previše vremena potrošim na biranje imena. Stvar je jednostavna; želim da ono odgovara liku kojeg ja imam u glavi, pa ako mi ni jedno ime koje mi padne napamet jednostavno ne zvuči dovoljno dobro i volim istražiti opcije. Naravno, svojeg glavnog junaka ili junakinju svakako ne planiram nazvati Katniss ili Heathcliff ili Werther, ali ako želim da mi se junakinja zove Bella ili Rose ili Eleanor ili Scarlett, sigurno se neću predomisliti samo zato što neki lik na svijetu već ima takvo ime – pa tisuće ljudi nosi isto ime, zar ne?
Hrvatska ili strana imena?
Mnogima na našem području često smeta činjenica da se dosta domaćih autora koristi stranim imenima. Ono što je onda teško objasniti je da, ako se moja radnja događa u, na primjer, Londonu, glavni mi se lik sigurno neće zvati Perica (osim ako ima hrvatske korijene). Radnju bih, naravno, mogla staviti u Hrvatsku – moja bi se June vjerojatno zvala Jana, Nick bi bio Nikola, i tako dalje. To bi uništilo simboliku nekih imena, ali važnije od toga – neke radnje jednostavno ne mogu smjestiti na ova područja. Ponekad mi drugi gradovi, često izmišljeni, otvaraju puno više prostora i mogućnosti. U mojim pričama pripadnost nekom gradu ili državi najčešće nije bitna, pa se ne želim zamarati detaljima oko postojećih gradova i prilagođavati imena samo zbog toga. Pisanje je nešto što mi dolazi prirodno, i iako često volim istraživati o stvarima koje su mi za priču bitne, često me takve stvari guše i ograničavaju mi kreativnost. Kada se bavim temama točno određene okoline i kada mi je za radnju bitno da se događa baš u, primjerice, Hrvatskoj, tada bih koristila prikladna imena.
Imena i nisu tako bitna?
I evo me, pišem cijelu stranicu o odabiru imena samo kako bih zaključila da nisu bitna. Nemojte me krivo shvatiti, stvarno volim lijepa imena i često volim za njih odabrati određenu simboliku koja tada dodaje radnji (oni koji su pročitali ili će pročitati moj roman znaju o čemu je riječ), ali sama je karakterizacija likova nešto puno bitnije u ovoj priči. Možeš imati najoriginalnije ime na svijetu i gotovo nikakvu karakterizaciju lika.
Ono što ja volim raditi je smišljanje malih stvari i detalja za moje likove – koju čudnu boju najviše voli, koje crte svoga lica mrzi, kakva mu je jutarnja rutina, o čemu sanja, koju pjesmu nikada ne može izbaciti iz glave, kakav mu je stav prema umjetnosti, kakav stil odijevanja ima, koju hranu ne može podnijeti. Tu su, naravno, i malo veće stvari poput pitanja je li introvert ili ekstrovert, kakva mu je socijalna pozadina, čime se uopće bavi, itd. Čak iako dosta od tih stvari na kraju i ne iskoristim u romanima jer mi ne trebaju, ja ih znam. I baš zbog toga sama sebi uspijem približiti likove puno više nego kada bih jednostavno smišljala nove činjenice o njima iz poglavlja u poglavlje. Kasnije dijalozi teku prirodnije i točno znam koji bi lik što rekao u kojem trenutku.
Karakterizacija je samo jedan element u romanu
Neke priče imaju jaku karakterizaciju likova, a neke imaju slabiju; to ne znači nužno da su ove sa slabijom karakterizacijom lošije. Takve će često nedostatak u karakterizaciji nadoknaditi stilom, porukom, ili nečim drugim. Na kraju krajeva, svaki autor zna što je njemu u glavi i što je on htio prenijeti, a za svaku je poruku bitna neka druga stvar. Za neke romane sama karakterizacija nije uopće bitna, a za neke je to i jedina bitna stvar.
Za kraj još samo želim reći da način na koji dolazite do imena likova sigurno ne određuje vašu kvalitetu kao pisca. Birajte imena koja se vama sviđaju, bila to skroz neobična ili skroz neuobičajena imena. Osobno volim imati balans i jednog i drugoga jer mi se čini najrealnije, ali to je samo moja osobna preferencija.
Stvorite likove kojim god redom želite. Počnite svoju priču od sredine, ako vam je tako lakše. Nabacujte misli i slažite ih u smislene cjeline kasnije. Složite si događaje iz romana sada, pred kraj, nikada. Pišite iz srca, pustite da riječi teku na papir onako kako ih vi želite i dopustite vašim likovima da budu sve ono što bi trebali biti. To je vaša priča i vaš svijet i nad njime imate potpunu kontrolu.
Sretno.
