Iz daljine se na osamljenom dugom mostu Pont de Normandie u tihoj, hladnoj noći čarobnog Pariza mogao vidjeti čovjek kako stoji na rubu. Na licu mu se primjeti umor i odlučnost. Poneki automobil prođe, ali on kao da ne čuje. Samo gleda u beskonačno prostranstvo Sene. Osvjetljenje sa mosta se preslikava na vodi i u njegovim, tužnim očima, izgubljenog pogleda.
Repriza cijelog, njegovog života mu se vrti u mislima. Lica njegovih roditelja se stalno pojavljuju, jedinih ljudi, koji su ga ikada podržali u njegovoj želji da svijetu približi istinu postojanja. I lica njegove braće, koja su ga odgurivala, žureći ka svojim ciljevima. Ciljevima, koje nije razumio. Stalno se pitao da li oni stvarno žele, samo bogatstvo i slavu? Nikada nisu vidjeli, ono što je on vidio. Male trenutke, koje su svima izgledali nevažni. U početku i njemu također. Dok nije shvatio da se prava vrijednost momenta spozna, tek kada postane uspomena. I od tada je počeo cijeniti tanane niti života.
Često je znao zastati i samo disati, udisati raznobojne mirise života. Kada bi ga pitali, šta to radi zatvorenih očiju, on bi im odgovorio da uživa u životu. Pratili su ga podrugljiv osmjeh i kolutanje očima. Nisu ga razumjeli. I dok su oni od njega brzo odustajali, on od njih nije. Pisao je danima i noćima, pokušavajući im objasniti ljepotu života. Da je ljepota u iskrenoj riječi, u smijehu iz vedra neba, u malim znakovima pažnje. Njegove neobjavljenje misli i shvatanja, zaključali su u fioke nerazumijevanja.
Smetalo bi mu kada bi neko za neki par na ulici koji se drži za ruke nebitno da li je mlad ili star rekao da je bestidan. On je znao da je i ljubav ljepota. Jer samo izabrani osjete pravu ljubav i sam poklon života. Neki taj poklon izgube i prije prvog udaha, a neki drugi ga gube svakodnevno, boreći za ciljeve u koje i ne vjeruju, a neki trčeći za vremenom, unaprijed izgubljenu trku. Boljelo ga je što ljudi smatraju da ima ljepote nakon rata, izgubljenih života i razorenih porodica u kojima više nema ljepote. Čak im ni Sunce nije isto. Ni ptice ne pjevaju zbog strašnih zvukova razaranja i patnje koji naslućuju smrt.
A kako je on volio gledati bezbrižnu dječicu u igri, daleko od surovog svijeta. Imao je vjeru i nadu da oni mogu promijeniti taj isti svijet, samo ako budu imali dovoljno ljubavi. Zato se veselio svakom novom djetetu, ljepoti njihovih nevinih pogleda, glasnom plaču koji govori: „Ja živim“.
Koliko ljepote ima samo u jednoj slici, a slikari su naslikali bezbroj. Volio ih je gledati, osjetiti sav taj trud umjetnika, svo vrijeme, koje je proveo radeći na tom djelu. Pomisliti na trenutak, koji je umjetnika doveo do toga djela i ljepotu stvaranja. A kada god bi neko cijenio taj trud i prepoznao njegovu bit, umjetnik bi ponovo živio. I koliko god su mu se neke osobe rugale, zbog njegovog pogleda na istinsku ljepotu, on bi im opraštao. Jer je znao da je i oprost ljepota.
Oprostio bi i nastavio plesati uz ritmove koje god bi čuo, uživao je u ljepoti plesa, boji glazbe i pjesama. Imao je želju da pleše u društvu prijatelja, ali oni su uvijek imali druge planove. Ma nemaju vremena, rekli bi. I znao je on to. Morali su ići ka nekim višim ciljevima. Željeli su, kako oni kažu, lagodan život. Nije shvatao, kako oni ne razumiju? Kada to sve postignu i osvrnu se na kraju života, onda će se zapitati, zašto su sami ostali? Zašto nemaju nikoga, sa kime bi podijelili svoj uspjeh? Jer nisu zastali: da obrišu suzu s majčinog obraza, dok ih ispraća na dalek put……
Nikada kao on, nisu vidjeli stvari koje su propustili i koje uspomene života su zapravo dragocjene. Dragocijenije od svih diploma. Zato je volio kada mu se porodica okupi, iako rijetko. Volio je čuti taj žubor glasova i tu kratkotrajnu slogu. Rastuživalo ga je to što su svi izgubili kontakte. Što su im se razgovori sveli na samo one usputne, na one u kojima se nazor izgovore samo dvije-tri riječi, bez interesovanja. A on je želio toliko toga reći. Ali oni i tada žure, a on ih ne može zaustaviti. Kao što nije mogao zaustaviti ni sve djevojke koje je ikada volio. Koje su odlazile od njega za muškarcima sa velikim novčanicima. Njegova pisma i bijele ruže im nisu bile dovoljne.
Njegovo srce, koje je voljelo voljeti, bilo je izranjavano svime. Svim ljudima koji su ga gurali trčeći za posjedovanjem stvari koje su lijepe, a zapravo su te lijepe stvari posjedovale njih. Lijepa odjeća i obuća, skupi satovi i nakit, automobili. Da li će zažaliti, kada shvate da u njima nema istinske ljepote? Ili će ih iznenaditi taj osjećaj praznine u grudima? Možda ih počinu gušiti sve puste želje da kupe još više, da posjeduju što više? Više od drugih.
Gušilo ga je to. Lomilo mu dušu i boljelo je više od batina u školi, kada su za ga zvali štreberom i slabićem, jer je volio čitati i učiti o ljepotama svijeta. Uvijek je sanjao o tome da ih vidi i osjeti, zato je došao u grad svjetlosti, da se pokloni umjetnosti i ljepoti.
Sada stoji tu. Jednu nogu mu pomjeraju sva ljudska nerazumijevanja, a drugu sav ljudski nemar da ga i pokušaju razumjeti i…zapuhnuo je hladan vjetar, onaj koji nagovještava dolazak zime. Udahnuo je i sjetio se prelijepih prizora zimskog pejzaža, ugođaja tople kuće dok napolju pada bezbroj različitih pahulja i, iako su tako sitne, grade taj prelijepi sniježni pokrivač.
Osvrnuo se oko sebe i most poput duge svjetlosti zabljesnu u njegovom oku. Ponovno je pored njega prošao automobil i ovaj put ga je čuo. Zaputio se u njegovom pravcu, prema ulicama Pariza i izgubio se među mnoštvom ljudi.
I više ništa nije neobično. Na mirnoj površini Sene oslikava se srebrni mjesec uokviren zvijezdama. Ali niko ih ne vidi. Njihovu ljepotu zasljepljuju čarobna svjetla Pariza.
