Moderno tužni
i beskrajno ružni,
razmjenjujemo osmjehe
s malaksalim beznađem
još jedne gradske ponoći
u nizu mutnih fotokopija
ispalih iz olovom
obloženih usta
tiskarskoga stroja
neonom procvjetale zime.
Nikad udaljeniji
od spontanoga krvotoka
proljećem poškropljene rijeke,
konačno se čujemo
kao nedostatak izvornoga glasa –
vriska što pomlađuje,
lavlje rike u savani
monokromnih snova.
Na plesnom podiju
priželjkivane stranputice
gubimo kontrolu,
obuzima nas san
težak kao let
s krilima od nakovnja.
Već u zoru ćemo složno
poprimiti nijansu
rastrganog platna
našeg maloga života.
Nestat ćemo sretni,
stopivši se s blatom
ravnodušnih stoljeća,
nikada ni ne znajući
za razdragani let
ispod purpurnoga neba.
