Ne upiri prstom od mene. Ja nisam jedan od onih koji sije mržnju. Ja samo šetam svijetom i gledam.
Ne upiri prstom u mene. Ja nisam nečovjek. Ja tražim osmjehe, ali gdjegod da pogledam vidim samo tužna lica, čujem vrisku i bolna dozivanja, brišem suze sa prašnjavih lica.
Ne upiri prstom u mene jer ja nisam kriv za slike koje vidim. Sa moje desne strane vidik mi predstavljaju mučene životinje. Sa moje lijeve strane su bolesni i potlačeni ljudi. Pokušavam se maknuti, ali samo dva koraka naprijed i okrećem se, a pogled mi se susreće sa izgladnjelim djetetom. Brzo pokušavam nastaviti, ali put mi priječe granate zalutale iz zaraćene zemlje. Pored mene protrčavaju ljudi sa puškama u rukama. U čije li će tijelo ti meci prohujati? Brujanje skupih automobila se čuje kao iz tunela, jer ja čujem bolne jauke i molbe napaćenih ljudi. Hodam po stazi koja je nekada pripadala prelijepoj šumi, sada već izgorjeloj.
Ne znam gdje da pogledam. Vijesti o globalnom zatopljenju, smrti i neimaštini su moja svakodnevnica, a ja? Ja sam ravnodušan. Kako? U meni su osjećanja razorena jer pokušavam preživjeti.
Gdje je nestala sva ona sreća? Da li je ikada postojao lijek kojeg su nazivali ljubav? Kuda se svijet zaputio kada ga ljubav ne vodi…?
Mržnja. Mržnja. Mržnja je proklijala iz sjemena ljubavi.
Mi smo za to krivi. Mi, ljudi. Bojim se, jer ne vidim osmjehe, ne vidim radost i veselje.
Više se ni proljeću ne radujem, a proljeće je vrijeme kada se ljubav budi. Ali više ne, jer mladi ne ašikuju više. Previše je zlodjela i potplaćenih ljudi. Niko nikome više ne vjeruje. A kako i da vjeruje? Pa dok se rukuju s tobom kriju nož čija oštrica treba da viri iz tvojih leđa.
Ne želim to. Želim ljubav. Želim da se držim za nju i da vjerujem u nju…
Ali gdje je ona?
Uništili smo je…
