Na licu tragovi ugašenih cigareta,
a na rukama zjapeći rezovi
koji nijemo vrište u pomoć.
Niz svaki trag na blijedom licu
prokliže po jedna spora suza,
ostavljajući za sobom sivilo.
To sivilo pepela koje podmuklo,
bezbolno, gmiže nemoćnim tijelom.
Tijelom koje to više nije.
Sada je to unakažena olupina.
Isprepletena mreža žila,
nepokolebljiva masa mišića,
teška vreća kostiju.
I sa svakom ugašenom cigaretom,
dijelovi olupine sve više hrđaju.
I suze koje čiste srce i truju um
neprestano padaju, tvore lokvu.
Lokvu koja buja, tijelo koje kopni.
A dok tijelo polako nestaje,
zgnječeno pod težinom stvarnosti,
lokva postaje duboki ocean,
savršeni bezdan za utapanje.
